Blatne čizme
Njeno buđenje ovaj put nije potaknuo alarm. Iako je svjetlost punog mjeseca sve jasno obasjavala, i dalje se mogla razaznati kasna jesenska noć. „Točno su 3 sata”, pomislila je pomalo neobična djevojčica imena Heidi. Imala je šesto čulo.
Nije mogla jasno razabrati misli jer su joj u ušima još odzvanjali oni isti zvukovi koji su je i probudili. Zvukovi režanja bili su objašnjivi, no u pozadini se čuo zvuk grebanja, a to nije bio onaj česti zvuk grebanja mačke ispod prozora. Ovaj je bio glasniji. Nepoznat. Djevojčica, koja je inače imala vrlo zanimljiv karakter i koja se razlikovala od drugih po tome što je u svemu pronalazila nešto dobro i pozitivno, odlučila je biti hrabra i upustiti se u istraživanje nečeg nepoznatog. Bila je opuštena kao da je oduvijek čekala i bila spremna na ovakvu pustolovinu. Zgrabila je svoju mačku zlatne dlake koja je ležala na pletenom jastuku mirisa lavande. Mnogi su joj se divili, a ona je bila ponosna jer je baš ta životinja bila samo njena. Navukla je majčin plavi kaput na sebe te se zaputila prema izlazu iz svog doma. Nije htjela probuditi ukućane glasnim zveketom ključeva, stoga je jedino mogla izići kroz prozor. Nije bila svjesna kako će svojim čizmama ugaziti u ogromnu, blatnu lokvu nastalu nakon jučerašnje kiše.
Nastavila je pješačiti kamenim putićem sa zlatnom mačkom u svojim rukama. ,,Hvala ti što si ovdje, sa mnom, i pomažeš mi”, obraćala se djevojčica Heidi zlatnoj mački. Često bi je ismijavali kada bi je vidjeli u svakodnevnom razgovoru s mačkom. Nitko je nije razumio. Osjećala je da ta sićušna životinja nije obična. Nešto je kod nje bilo čudno, a Heidi se to sviđalo.
Zašuštalo je grmlje. Sada se već osjetio jak miris kiše koji se zavukao u travu. Trnci su prolazili njezinim tijelom od jeze. Hodajući, gledala je u svoje noge duže vrijeme pa nije shvatila da se našla u dubokoj šumi. Iza grma, pored sebe, ugledala je sitno stvorenje koje je buljilo ravno u nju. Mogla je to biti životinja, no njeno je šesto čulo govorilo suprotno. Bez imalo straha Heidi se pitala kakvo je to nadnaravno biće. Znala je da postoje vukodlaci, vampiri, vile i vještice, ali ovo biće nije izgledalo ni približno tako. Oči su mu bile tako velike da si i usred noći mogao vidjeti svoj odraz u njima. Iza toga su se bića počela stvarati nova, sasvim nalik njemu, jedna iza drugih. Nepregledno mnoštvo. Heidi se počela preispitivati. Vjerovala je u izvanzemaljce, ali nije očekivala da će ovo ikada doživjeti.
,,Znali smo da ćeš doći”, piskutavim je glasom izjavio je jedan. Heidi se sledila. ,,Zemlja te ne zaslužuje. Ne zaslužuje tvoju dobrotu”, dodao je drugi na kraju reda. ,,Moju dobrotu? Ne razumijem”, rekla je Heidi upitnog izraza lica. ,,Jedina iskreno sretna osoba na Zemlji si ti. Svakome daješ priliku da bude voljen i pokušavaš ga učiniti sretnim. Zbog tebe svakog dana raste razina na ljestvici sreće. Mi smo ovdje upravo zbog tebe. Našem bi planetu dobro došlo biće koje će širiti sreću i vladati njome.” ,,Pozivate li vi to mene da idem s vama? Ako je tako, žao mi je, ali ja ne mogu otići. Ljudi su se promijenili. Postali su otuđeni, nemaju nade u budućnost, ne vjeruju u sebe, nisu sretni. Potrebna sam ovdje. Želim da ljudi opet budu kao i prije. Sretni. Moj cilj je vratiti sreću, istinsku sreću.” U svojoj je odluci Heidi bila vrlo odlučna. Njena se dobrota ne bi isplatila kada bi sve ljude samo ostavila. Ne bi li ona tada postala sebična? Tada se opet oglasio izvanzemaljac piskutavog glasa: ,,Sada si opet pokazala koliko je veliko tvoje srce.” Heidi se osmjehnula i rekla: ,, Svatko je zaslužio biti sretan.”
U gluhoj tišini majka je zatvorila korice teške knjige iz koje je čitala. Priča o hrabroj djevojčici Heidi bila je samo jedna od stotinu njih. Djevojčičina je majka ustala s ružičastog kauča, poljubila svoju kćer u rumeni obraz i rekla joj: ,,Laku noć, hrabra moja djevojčice.“ Napola otvorenih očiju djevojčica je gledala u blatne čizme pored prozora u svojoj sobi.
Ana Marija Barić, 8. razred
Nije mogla jasno razabrati misli jer su joj u ušima još odzvanjali oni isti zvukovi koji su je i probudili. Zvukovi režanja bili su objašnjivi, no u pozadini se čuo zvuk grebanja, a to nije bio onaj česti zvuk grebanja mačke ispod prozora. Ovaj je bio glasniji. Nepoznat. Djevojčica, koja je inače imala vrlo zanimljiv karakter i koja se razlikovala od drugih po tome što je u svemu pronalazila nešto dobro i pozitivno, odlučila je biti hrabra i upustiti se u istraživanje nečeg nepoznatog. Bila je opuštena kao da je oduvijek čekala i bila spremna na ovakvu pustolovinu. Zgrabila je svoju mačku zlatne dlake koja je ležala na pletenom jastuku mirisa lavande. Mnogi su joj se divili, a ona je bila ponosna jer je baš ta životinja bila samo njena. Navukla je majčin plavi kaput na sebe te se zaputila prema izlazu iz svog doma. Nije htjela probuditi ukućane glasnim zveketom ključeva, stoga je jedino mogla izići kroz prozor. Nije bila svjesna kako će svojim čizmama ugaziti u ogromnu, blatnu lokvu nastalu nakon jučerašnje kiše.
Nastavila je pješačiti kamenim putićem sa zlatnom mačkom u svojim rukama. ,,Hvala ti što si ovdje, sa mnom, i pomažeš mi”, obraćala se djevojčica Heidi zlatnoj mački. Često bi je ismijavali kada bi je vidjeli u svakodnevnom razgovoru s mačkom. Nitko je nije razumio. Osjećala je da ta sićušna životinja nije obična. Nešto je kod nje bilo čudno, a Heidi se to sviđalo.
Zašuštalo je grmlje. Sada se već osjetio jak miris kiše koji se zavukao u travu. Trnci su prolazili njezinim tijelom od jeze. Hodajući, gledala je u svoje noge duže vrijeme pa nije shvatila da se našla u dubokoj šumi. Iza grma, pored sebe, ugledala je sitno stvorenje koje je buljilo ravno u nju. Mogla je to biti životinja, no njeno je šesto čulo govorilo suprotno. Bez imalo straha Heidi se pitala kakvo je to nadnaravno biće. Znala je da postoje vukodlaci, vampiri, vile i vještice, ali ovo biće nije izgledalo ni približno tako. Oči su mu bile tako velike da si i usred noći mogao vidjeti svoj odraz u njima. Iza toga su se bića počela stvarati nova, sasvim nalik njemu, jedna iza drugih. Nepregledno mnoštvo. Heidi se počela preispitivati. Vjerovala je u izvanzemaljce, ali nije očekivala da će ovo ikada doživjeti.
,,Znali smo da ćeš doći”, piskutavim je glasom izjavio je jedan. Heidi se sledila. ,,Zemlja te ne zaslužuje. Ne zaslužuje tvoju dobrotu”, dodao je drugi na kraju reda. ,,Moju dobrotu? Ne razumijem”, rekla je Heidi upitnog izraza lica. ,,Jedina iskreno sretna osoba na Zemlji si ti. Svakome daješ priliku da bude voljen i pokušavaš ga učiniti sretnim. Zbog tebe svakog dana raste razina na ljestvici sreće. Mi smo ovdje upravo zbog tebe. Našem bi planetu dobro došlo biće koje će širiti sreću i vladati njome.” ,,Pozivate li vi to mene da idem s vama? Ako je tako, žao mi je, ali ja ne mogu otići. Ljudi su se promijenili. Postali su otuđeni, nemaju nade u budućnost, ne vjeruju u sebe, nisu sretni. Potrebna sam ovdje. Želim da ljudi opet budu kao i prije. Sretni. Moj cilj je vratiti sreću, istinsku sreću.” U svojoj je odluci Heidi bila vrlo odlučna. Njena se dobrota ne bi isplatila kada bi sve ljude samo ostavila. Ne bi li ona tada postala sebična? Tada se opet oglasio izvanzemaljac piskutavog glasa: ,,Sada si opet pokazala koliko je veliko tvoje srce.” Heidi se osmjehnula i rekla: ,, Svatko je zaslužio biti sretan.”
U gluhoj tišini majka je zatvorila korice teške knjige iz koje je čitala. Priča o hrabroj djevojčici Heidi bila je samo jedna od stotinu njih. Djevojčičina je majka ustala s ružičastog kauča, poljubila svoju kćer u rumeni obraz i rekla joj: ,,Laku noć, hrabra moja djevojčice.“ Napola otvorenih očiju djevojčica je gledala u blatne čizme pored prozora u svojoj sobi.
Ana Marija Barić, 8. razred